Pored psihoterapije, moja velika ljubav su putovanja.
Godinama radeći u turizmu posmatrala sam ljude kako biraju destinacije, šta im je važno, kako putuju i šta zapravo traže kroz putovanja. I što ih više posmatram, sve više imam utisak da se baš na putovanju pokaže mnogo toga o nama.
Neko želi mir i tišinu. Neko želi da vidi sve. Neko pravi plan za svaki minut, a neko prvi put posle dugo vremena zaista odmori — i tek tada shvati koliko je, u stvari, umoran.
Moj putnik Gliša, veliki ljubitelj života, hedonizma i putovanja, jednom mi je rekao rečenicu koju dugo nosim u sebi:
„Glava uvek ide sa tobom, gde god bio na svetu.“
I zaista je tako.
Možemo otići na Maldive, Mauricijus ili na drugi kraj sveta. Možemo promeniti hotel, državu, klimu i vremensku zonu… ali sebe ne možemo ostaviti na aerodromu.
Ako smo umorni — nosimo taj umor sa sobom.
Ako smo pod stresom — često ga ponesemo i na plažu.
A ako dugo ignorišemo svoje emocije, nekada ih upravo u tišini putovanja prvi put jasno čujemo.
Naravno, ne putujemo svi da bismo pobegli.
Nekada putujemo da bismo se odmorili, videli nešto novo, udahnuli drugačiji vazduh i doživeli lepe trenutke.
Ali postoji i onaj tihi deo nas koji ponekad, kroz stalnu potrebu za kretanjem, pokušava da ne ostane predugo sam sa svojim mislima.
I mislim da je važno da o tome možemo da razmišljamo bez osude.
Nekome je dovoljno pet dana da uspori misli.
Nekome ni petnaest dana nije dovoljno da prestane da proverava telefon i razmišlja o poslu.
Često čujem:
„Meni je dosta sedam dana, vraćam se poslu.“
I to je potpuno u redu.
Ali nekada se zapitam — da li se vraćamo jer smo se odmorili ili zato što ne umemo dugo da budemo van svog ritma, obaveza i kontrole?
Možda pravo pitanje nije samo:
„Gde da otputujem?“
Nego
„Koliko sam zaista u kontaktu sa sobom?“
Jer gde god da odeš — glava uvek ide sa tobom.